Ovamo sam se vraćala svake 2-3 godine koliko sam mogla da si priuštim. Slala sam novac roditeljima koliko sam mogla, uglavnom nikada ih nisam zaboravila. Oni su na žalost prošle godine u razmaku četri mjeseca umrli. Neopisiva tuga pogotovo jer nisam mogla doći na sahranu moje mame.Mislila sam da je to nešto najgore što sam doživjela, ali onda moj rođeni brat mi je uradio nešto što mu nikada neću oprostiti. Juče sam zasnala da je on nasljednik svega… nekretnine, novac, šume, livade… apsulutno svega i ja nisam dobila ama baš ništa.
Prosto nemam jedan kvadrat zemljišta gdje bih mogla prostrijeti dekicu kada dođem iz Amerike. Užasno… Znam da to nije volja mojih roditelja i da ih je na neki način natjerao, prisilio na to. Žalosno, ali više nemam kuda kada dođem iz Amerike… vjerovatno se više nikada neću ni vraćati, ko me želi tamo NIKO ni rođeni brat!
Izvor:Ispovijesti.com
Нема коментара:
Постави коментар
Komentariši....