NEZAPAMĆENA SCENA U BEOGRADSKOM KAFIĆU: Čuvar našao torbu sa 40.000 EVRA, a kad ju je dao vlasniku…

Ovaj pošteni čovjek je u bašti kafića gde radi, prošle nedelje pronašao torbu sa 40.000 eura, 100.000 dinara i desetak bankovnih kartica i sve je vratio vlasniku, a zauzvrat nije dobio ni dinar, ni “hvala”!

U svojoj ispovijesti za Informer, Jugoslav, koji je po zanimanju mašinski inžinjer, rekao je kako već 15 godina radi kao noćni čuvar i za to vrijeme bezbroj puta je usrećio zaboravne vlasnike.

– Čim dođem na posao, prvo prođem kroz kafić i sve pažljivo pogledam, jer gosti često zaborave ključeve ili mobilni telefon. Tako je i bilo prošlog ponedeljka kada sam u bašti, za jednim stolom uočio crnu torbu. Odmah sam je otvorio da provjerim da unutra nije neka droga, oružje ili možda bomba.
– Međutim, torba je bila puna para, oko 40.000 eura i 100.000 dinara. Sav sam se preznojio dok sam gledao novčanice u apoenima od po 200 i 500 eura. Tolike pare u životu nisam vidio! Momentalno sam zatvorio torbu i ponijeo je sa sobom da sačekam vlasnika – ispričao je Jugoslav.

Nakon nekoliko sati je u kafić uletio vidno uzrujan i preznojen čovjek koji je panično tražio svoju torbu.

– Čuo sam naglo kočenje i vidio čovjeka da istrčava iz džipa. Došao je do vrata od kafića, blijed kao krpa. Mislio sam da će da se sruši. Pitao je da li je tu ostala njegova torba, kada sam rekao da jeste, počeo je panično da ponavlja: “Daj mi je, daj mi je, daj mi je”. Odmah sam mu je dao i on je sjeo i počeo da broji novac. Kada je izbrojao, rekao je doviđenja i



otišao. Nikada ne očekujem da me neko časti, ali je bio red da se zahvali, makar kafu da popijemo, da me ispoštuje kao čovjeka. Možda je tada bio u šoku, ali je mogao doći za nekoliko dana da se zahvali, ali čudni su ljudi – zaključuje Jugoslav.





Ovaj pošteni čovjek iako krpi kraj sa krajem da bi preživio i prehranio sebe i unuku, koja živi sa njim, nijednog trenutka nije pomišljao da zadrži novac, jer kako kaže do kraja života ne bi mogao mirno da spava.

Prije bih umro nego da uzmem jedan dinar koji pripada nekom drugom. Jednostavno tako sam vaspitan, da mi čist obraz i miran san budu iznad svega. Nisam ni na trenutak pomislio da zadržim novac, iako sam zano da tu ima dovoljno da ne moram da radim do kraja života. Zamislite da je taj čovjek odvajao za stan ili da liječi dijete ne daj Bože, pa kakav bih to čovjek bio – iskren je Jugoslav.

Jugoslav je do 2002. radio kao inžinjer, a onda je ostao bez posla. Niko nije želio da ga zaposli, jer je već u godinama. Supruga mu je preminula, a od nevelike plate izdržava sebe i unuku, ali kako je rekao, čak i da gladuju ne bi uzeo tuđe.



– Možda na prste jedne ruke mogu da nabrojim ljude koji su mi rekli da sam uradio ispravnu stvar. Svi ostali su rekli da sam lud, uz riječi da radim za crkavicu, a vraćam tolike pare. Nema veze meni je savjest mirna i najvažnije, moja unuka je ponosna na mene – zaključio je Jugoslav Čukić.

Izvor:Ispovijesti,com